Često nam u životu ne ide baš po planu.
Ponekad se radi o prolaznim situacijama, a ponekad o onoj koja nam onemogućava da normalno dišemo. Ona koja dolazi iznutra. Pritišće svaku stanicu u našem tijelu i stalno podsjeća da je tu. Ne dozvoljava da je ignoriramo, jer neće otići. I to frustrira toliko jako da izvlači iz nas stvari za koje nismo ni znali da postoje. E, to je to. Taj vrisak koji čujemo, grč koji steže i boli, ta borba koja se odvija je znak da smo sve bliže onome što želimo.
Jer, kad jednom zagrebemo po površini, nema više povratka.
Dok sam još radila u banci, s velikim zanimanjem slušala sam priče ljudi koji su se usudili napraviti poslovnu promjenu koju su priželjkivali. Uglavnom se radilo o sagorijevanju koje ih je i dovelo do situacije da moraju nešto promijeniti. Divila sam se toj odlučnosti, a kad bih sebe zamišljala u tom kontekstu, odmah bi me ošamarila vlastita nesigurnost. “Ma kako ću ja to? Svi ti ljudi koji su tako lako dali otkaz radili su na nekim jakim pozicijama i bili su sposobni pobrinuti se za sebe nakon otkaza. Imali su nekakvo zaleđe, poznanstva koja su im omogućila da nastave dalje svojim putem. I još k tome nisu u potpunosti mijenjali struku, već su nastavljali graditi sve ono što su do sada radili i u čemu su bili debelo iskusni i uspješni. Nisam ja u toj kategoriji. Niti imam dovoljno znanja, niti iskustva da bih započela nešto sasvim drugo.” – mislila sam tada.
Toliko je straha i nepoznanica bilo u mojoj glavi da sam se i od same pomisli da promijenim struku doslovno zaledila.
S odmakom vremena i mojim sve češćim promišljanjem, postajalo je sve teže. A uz sve to trebalo je nastaviti živjeti, jer život ide dalje. Uloga majke dodatno me usporavala jer nisam si mogla dozvoliti previše planiranja s troje male djece. I suludo je možda bilo uopće započinjati neku priču dok mi je privatni život ionako bio u kaosu. Ali jednostavno se nisam mogla oduprijeti mislima koje su mi prolazile kroz glavu. Što sam više bila u aromaterapiji, više sam je željela. To je bila borba sa samom sobom i svim ljudima koji su me okruživali.
Nemojte misliti da ćete nužno uvijek i u svemu što želite imati podršku. Ali, također nemojte se niti voditi mišlju da vam je ona nužna da biste išli dalje.
Podrška je lijepa, i zaista je puno lakše kada je prisutna. No, moja priča nije bila takva, jer morala sam naučiti kretati se bez podrške. Danas mislim da je to bio život koji me testirao jesam li dovoljno odlučna u tome što želim. Dapače, dolazili su mi ljudi u život koji su me uvjeravali da sam slaba i da od mene nikada neće ništa biti. To su bili pravi šamari.
Što sam više učila o sebi, postajalo je lakše.
Ali išlo je jako sporo. Nisam imala uvijek vremena baviti se temama koje me zanimaju, slušati predavanja i prisustvovati radionicama putem Zoom-a, čitati literaturu koja mi je interesantna (jer bi navečer najčešće odmah zaspala od umora). Ali donijela sam odluku da ću, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazim, uvijek pokušati pronaći najbolje rješenje da ostvarim nešto od onoga što želim. To je značilo organizaciju čuvanja djece, kuhanja, spremanja, šopinga i svega ostalog što čini svakodnevni obiteljski život. Ponekad je to bilo moguće, ponekad nije. Nisam se forsirala do iznemoglosti, iako je bilo i takvih dana.
Naučila sam da su moje vlastite slabosti moje prednosti.
To je ono za što se trebamo uloviti. Kada sam se suočila sa strahom od javnog nastupa, promjena, osobne odgovornosti, stvari su se počele micati s mjesta. Shvatila sam da je život u sigurnosti lijep, ali dugoročno ne donosi ništa dobro. I znam da to već i ptice na granama pjevaju, no zaista je tako. I velike odluke se ne donose preko noći. Ja sam se itekako spremala donijeti odluku – 8 dugih godina. Ali to je moja priča.
Svi smo različiti i svatko ima svoj put koji mora prijeći. Netko će to možda učiniti brže i uspješnije, netko neće.
Nije poanta da se uspoređujemo, već da jedni od drugih učimo. Ovdje smo svi s jednakim potencijalom, razlikujemo se u spremnosti da ga otkrijemo i iskoristimo.
Uskoro će godina otkako sam ozakonila novo poglavlje u svom životu. Olako sam shvatila put koji sam prošla, teško si priznajem koliko mi je bio mučan i težak. Ne želim zapravo uopće o tome razmišljati, jer tu smo da učimo. I kada napravite promjenu, i dalje će vas mučiti sto problema. I dalje ćete nailaziti na prepreke. Ali iskustvo će vas naučiti kako se suočiti s preprekama.
I ne zaboravite jednu vrlo važnu stvar – slušajte sebe.
Željka Mandir